„Došlo je vrijeme zimskih blagodati , pa uz malo odmora i previše toga na stolu nije loše malo i prozujati kako bi se kondicija za proljetne pčelarske akcije ipak održala u koliko toliko zadovoljavajućem stanju. Još da citiram i našega kolegu pčelara iz Petrinje Mateja Mikulića koji je nedavno u emisiji Plodovi zemlje rekao „ kada ne znaš što raditi pogledaj susjeda što radi“.
Udruga pčelara Lipa iz Popovače je vodeći se tim razmišljanjem ali i sviješću da znanja nikad dosta, odlučila uz svesrdnu financijsku pomoć Sisačko Moslavačke županije ovoga puta 11.12.2021. posjetiti domovinu Kranjske čebele, Apis Melifice Carnice njezino veličanstvo sa kojom već tisućljećima kao ljudski rod u ovom našem kutku kugle zemaljske dijelimo sve dobro i loše na dobrobit svim korisnicima njezinih veličanstvenih proizvoda .
Kako nam je susjedna Slovenija relativno blizu šteta je da ovaj posjet nismo organizirali već i prije no opet se kaže bolje ikada nego nikada.
Slovenske pčelare smo upoznali još za vrijeme bivše države kada su pašarili našim krajevima i već tada svima nama prenosili svoje tehnologije i znanja i zasigurno uvelike pridonesli našem sveukupnome pčelarskome razvoju ne umanjujući naravno i značaj naših pčelarskih znalaca i našu Hrvatsku pčelarsku tradiciju.
U samoj pripremi posjeta teško se bilo za prvi puta odlučiti kuda otići i koga posjetiti pa smo za savjet zamolili predsjednika Slovenskoga Saveza Boštjana Noća koji nam za domaćina predložio velikoga pčelara i strastvenoga skupljača pčelarskih starina gosp. Antona Koželja. Treba spomenuti da smo kao udruga pčela prije 4 godine bili domaćini vodstvu Slovenskoga saveza koji se vraćao sa putovanja iz Srbije te usput navratio u našu Popovaču na ručak gdje smo i tada proveli jedno ugodno druženje i tamo po prvi puta upoznali gospodina Koželja koji nas je već tada pozvao da posjetimo njegov pčelarski muzej ili bolje rečeno njegovu banku pčelarskih dragulja. Za spomenuti je i da je Anton Koželj predsjednik svoje pčelarske regije koja broji 12 općina te već dugogodišnji član upravnog odbora čebelarske zveze Slovenije. Fascinantno je i to što smo kroz cijeli dan našega druženja čuli samo pozitivne riječi usmjerene prema svojoj krovnoj organizaciji ,a tokom dana i shvatili da gospodin Koželj upravo pozitivnim stavom i nemjerljivim davanjem sebe u aktivnosti svoje krovne organizaciju sudjeluje u onome što je Slovenski savez danas. Vjerujem da nije jedini i da je upravo to njihova snaga kojom danas prednjače u Evropi ,a i u svijetu.
Nama u Hrvatskoj ne preostaje ništa drugo nego se zapitati gdje smo i kakvi smo svi mi u našem Hrvatskom pčelarskom savezu i koliko dajemo sebe za boljitak istoga ili zapravo ne činimo ništa. Ali bolje ne činiti i ništa nego stalno rovariti i rušiti i ono što je do sada stvoreno.
Posjetivši Čebelarstvo in čebelarski muzej Koželj u mjestu Šmarje Sap gdje nam je je gospodin Koželj sa suprugom priredio dobrodošlicu i ponudio se da nam u cjelodnevnom posjetu bude vrlo drag i koristan vodič na putu kojega smo za taj dan zacrtali što smo ,a što drugo nego prihvatili.
Većina nas koji smo došli na Antonovo gospodarstvo zapravo se nikad nije susrela sa strojnim parkom pčelara koji je na vrhuncu svojega rada imao u pogonu 800 košnica i u jednoj godini izvrcao 40 tona meda. Sve viđeno nas je impresioniralo i dalo nam svima neke nove ideje i poglede na bavljenje pčelarskim poslom. Često znamo između nas pčelara razmjenjivati naša iskustva i ideje pa se po puno puta iznenadimo kada sa druge strane imamo tajnovitog i ne bas pričljivog sugovornika. Sve što smo htjeli saznati pa i više od toga smo saznali od gospona Antona koji zrači susretljivošću i željom da svoje veliko znanje i iskustvo prenese na druge pčelare pa došli oni i iz druge zemlje. Kaže se da supruga drži tri ćoška kuće i to bi se za gospođu Vidu Koželj uistinu moglo reći jer osim što je puna podrška svome suprugu u njegovome radu i aktivnostima gospođa Vida se bavi i oslikavanjem košnica gdje njezina umjetnička duša dolazi do izražaja na ogromnom broju košnica gdje je ostavila svoj trag. A uz sve to trebalo je na noge i podići njihova tri već odrasla sina. Svaka čast.
Pčelarski muzej je priča za sebe u kojemu se kroz putovanje od 1700 godine prema današnjim vremenima spoznaje razvoj tehnologije pčelarstva u pisanom i materijalnom tragu. Stotine i stotine eksponata u već uvelike skučenome prostoru koji vapi za proširenjem i godine truda i nemalih financijskih sredstava uloženih u skupljanje toga blaga pčelarske povijesti.
Za sljedeću destinaciju Malo dalje od Šmarje Sapa izabrali smo Višnju Goru gdje su susjedi Slovenci iz stare derutne škole naravno sredstvima EU fondova sagradili kuću Kranjske pčele. Kombinacija virtualnoga svijeta, prošlosti ,sadašnjosti i budućnosti na jedinstven način opisuje i prikazuje Kranjsku pčelu i Slovensko pčelarstvo. I ovdje je naš domaćin ostavio dio sebe oko pomoći u ideji postava same kuće ali i sa svojih 130 eksponata iz svojega muzeja. U sklopu objekta nalaze se i sobe u obliku saća u kojima se možete odmoriti i prespavati.
Čebelarska zveza Slovenije sa sjedištem u brdu pri Lukovici je također mjesto koje svakako treba posjetiti i osjetiti pa smo je i mi odredili za sljedeću stanicu. Razgledavanje toga veličanstvenoga objekta sa svim popratnim sadržajima ,a nakon toga i zasluženi ručak su potrajali pa smo već u sumrak odlučili još na nagovor našega domaćina Antona posjetiti i kapelu Petra Pavla Glavarja na Lanšprežu koji je u tome kraju 1781 ustanovio prvo čebelarsko -vrtnarsko šolo u Sloveniji.
Nažalost kako je vrijeme prebrzo proteklo u planu zacrtan posjet još i pčelarskome muzeju u Radovljici nismo uspjeli odraditi ovoga puta no veseli nas da ćemo uskoro i tamo i još na druga zanimljiva mjesta otići što prije.
Kako je naša udruga od svojega grada i gradonačelnika gosp. Josipa Miškovića na korištenje dobila kuću u mjestu Stružec i nazvala ju kućom meda, upravo nam je ovaj posjet pomogao da istu pokušamo opremiti i urediti na korist kako pčelarima ali isto tako i ostalim zainteresiranima za pčele i pčelarsku djelatnost“ – istaknuo je tajnik PU LIPA POPOVAČA Dražen Kocet.
