'Neka se ovog Božića, u godini proglašenja Sisačke biskupije, pokrenu i još bolje čuju melodije naše ljubavi prema Bogu i čovjeku. 'Slava Bogu na visini, a mir ljudima dobre volje!' I želim čestit Božić i radosne božićne blagdane svim vjernicima Moslavine kao i svim ljudima dobre volje.
Žeđ koju čovjek osjeća za nečim višim, boljim, savršenijim, nikako ne može utažiti dobrima ovoga svijeta. Bog izlazi u susret toj čovjekovoj istinskoj težnji- pojavljuje se kao čovjek. I lako bismo mogli zamijeniti ga s običnim čovjekom, možda prorokom, a ne prepoznati u njemu Boga koji dolazi da nas spasi. To je otajstvo Božića.
Evanđelist Ivan nam donosi, teološkim i mističnim jezikom, dolazak Sina Božjega. Ivan svjedoči da Onaj koji postoji od vječnosti kod Boga, koji je početak i smisao svemira, koji je 'svjetlo i život' ljudima, dođe na svijet u kojem bijaše, jer 'svijet po njemu posta'; rađa se kao i svako drugo dijete.
Postao je svjetlo također svojom riječju istine koja proniče dubine ljudskog srca i obasjava svu povijest čovječanstva. I gdje god su pojedinci i narodi bili otvoreni ovom svjetlu, tu su se smanjivala područja mraka nehumanosti, a širila se područja nade, ljubavi i svakog pravog napretka.
Smijemo sebi dopustiti luksuz da barem u božićnom vremenu promijenimo perspektivu. Da ne gledamo sebe, svijet, Crkvu i čovječanstvo samo kroz prizmu križa, umiranja, padova i pogrešaka, nego da u toplini našega ljudskoga zajedništva iznova otkrijemo činjenicu da je Bog došao k nama.
Treba upozoriti kako su suvremeni mediji i škola informaciju i znanje stavili ispred djece, mladih odnosno ispred čovjeka. 'Čovjek je u današnjem društvu postao nitko i ništa, sve je od njega važnije i informacija i znanje i profit. U toj situaciji dostojanstvo 'odgajatelja' se izgubilo. Njihov imidž u društvu nekad je bio najcjenjeniji, a danas su oni postali gotovo nitko i ništa. To je postalo teško zvanje, možda teže nego ikada', upozorio je jednom prigodom uvaženi prof. Tomislav Ivančić. S druge strane Božić nam pokazuje da je čovjek najvažnije biće. Sve što se piše i sve što se uči trebalo bi prije svega pomoći da izrastu u vrhunske ljude, a onda će sve funkcionirati. 'Učitelji života' zato prvo moraju vratiti sebi dostojanstvo, zatim moraju naučiti komunicirati s Bogom jer samo ono što su iskusili mogu dobro prenositi djeci, mladima i odraslima, te ih naučiti voljeti.
Zapitati nam se: na što se svela golema nada koja se uzdigla nad svijetom Isusovim rođenjem! Prepoznajemo li dašak Duha koji bi trebao sve nanovo stvoriti i obnoviti lice zemlje? Ne odbacujemo li novost Radosne Vijesti zbog udobnosti i društvenog konformizma i udobnosti doma? Pa zar smo toliko slijepi da od zavodljivosti ovoga svijeta ne prepoznajemo bogatstvo Božje ponude? Gospodin- Novorođeni Isus je danas, jučer i za sva vremena, spasenje je samo u Njemu- i tko se usudi raspravljati o Njegovom učenju ili ga preispitivati? (Isusa staviti na optuženičku klupu). Bože sačuvaj nas od takve prevare i vrati nam, ako je to potrebno, ne samo poslušnu vjeru već i žarko i djelotvorno poštovanje tvojeg evanđelja!
Volio bih uz to da u ovom vremenu recesije učinimo sve da posvjedočimo svojim primjerom kako istinski suosjećamo sa svima onima koji su u teškoj situaciji; da se solidariziramo s njima i ne tražimo za sebe ono što njima nije moguće; ostvarimo još veći stupanj zajedništva među nama.
A danas se i Ljubavi- Djetetu Isusu nastoji oduzeti prvenstvo, čas žestokim nasrtajima, čas bezbrojnim suptilnijim sredstvima. Prestiž Sile uvlači se i u kršćanska srca i odande izgoni poštovanje prema Ljubavi ili ga barem umanjuje.
Blagost i dobrota, obazrivost prema malenima, sućut-da, sućut- prema patnicima, odbacivanje izopačenih sredstava, neshvatljiva odanost, otpor prema laži, hrabrost da se zlo nazove svojim imenom, ljubav prema pravdi, duh mira i sloge, otvorenost srca, misao na nebo... i sve što nam je Novorođeni Isus donio nažalost često nema mjesta u medijima, našim razgovorima i našim motivacijama.
Svaki put kada se dogodi, rođenje djeteta čini se najvažnijim svemirskim događajem. Svi se sudionici tog zbivanja raduju i novom putniku spontano požele dobrodošlicu na ovaj planet. Hoće li tvoja dobrodošlica Isus možda izostati? Može li se Isus nadati našem zagrljaju srca? Hoćemo li razviti osjećaj privrženosti, sigurnosti, topline, blaženstva i pripadanja (attachment)?
'A tebe, Anđele božićne noći, molim: siđi s Božjeg krila dolje k nama, prošetaj našim ulicama, pohodi svaku našu malu župu, svakog čovjeka koji je gladan radosti. Prošetaj, molim Te, i našom Moslavinom! Uđi, našim obiteljima donesi poruku radovanja! Ne zaboravi ući u naše bolnice, staračke domove, osobito među prestrašene zbog recesije. Probudi nas i uputi nas, kao što si probudio i uputio betlehemske pastire!'
Ovaj Božić slavimo u Godini svećenika. Njima je povjeren prevažan zadatak odgajanja za ispravnu savijest. Vama vjernicima, pak, osobitom molbom preporučam da budete dobri suradnici svojih svećenika, podržavajte ih i osnažujte ih, molite za njih i pomažite im.
A sve ljude koji su otvorena srca pozivam, premda nemate vjere, da u svojim obiteljima dopustite da 'za stol sjedne' i nebeski Prvorođenac! On neka Vas ohrabri, ozari lijepim ugođajem, On neka Vas poveže i osokoli za sve dane u 2010. godini! On neka sve blagoslovi i u svojoj ljubavi čuva.
vlč. Mato Draganović, župnik u Popovači
